........One Big Fairy Tale.........
30.07.2008., srijeda
Horor ili parodija? Ma CIK-CAK!
  Siva boja.Sivo nebo.Siva zemlja.Ljudi su zbunjeni,lutaju okolo trazeci NESTO.Koga god da sam pitala o cemu se radi taj je pobjegao od mene glavom bez obzira.Zanimalo me sto se dogodilo ljudima u tom kraju.Njihove oci su bile pune,ali pune straha.Nije mi bilo jasno.Neko vrijeme sam stajala u polju nedaleko neke kuce,zapravo se ne moze to nazvati kucom,bila je neka prcvara.Pregledala sam i kucu,nikog nije bilo.Sjela sam na neki panj i pokusavala dokuciti sto se desilo.Taman kad sam htjela ustati skuzila sam grupicu ljudi.Grupicu Roma.Isli su kao hipnotizirani cestom.Doduse i bili su hipnotizirani.Dvoumila sam se da ih zaustavim i pitam sto se dogada,ili pak da se sakrijem i dok ne produ i onda da ih slijedim.Odlucila sam se za drugu opciju.Sakrila sam se iza nekog stabla i cekala sam da produ.Nisu razgovarali niti su gledali okolo.Gledali su ispred sebe i hodali,doduse ucinilo mi se nekako usporeno,ali dobro,o tome kasnije.Slijedila sam ih jedan dio puta i kako smo se priblizavali meni nepoznatom cilju,miris palezi u zraku je bio sve jaci.Zgrozila sam se,sjetila sam se Hitlera i njegovih stravicnih logora.Hodali su bez rijeci kao i na pocetku.Bili su mi odbojni. I konacno,stali su pred nekom ogradom.Ograda je bila crna i teska.Nista nije bilo oko te ograde osim zivice koja je bila napola osusena.Zivica je slijedila ogromno imanje i zaklanjala poglede sto iznutra sto izvana.Skuzila sam rupu o zivici nedaleko grupice koja je jos stajala i cekala nesto.Konacno,jedan od njih je teskom mukom otvorio vrata,otovrio ih je vise nego potrebno i pomislila sam u sebi kako bi mogla i ja proci kroz njih,neopazeno,ali to mi je bilo smjesno jer to je nekako vise J.Bondovski stil.  .No,uglavnom.Prosli su kroz ogradu i vrata su se zatvorila.Izasla sam iza stupa iza kojeg sam svo to vrijeme stajala i stala sam ispred ograde.Bila je skroz omotana bodljikavom zicom.Na zici su se vidjeli komadi ljudskog mesa.U tom sam trenutku pomislila kako je dobro sto sam vegetarijanka iako u stvarnosti nisam. .I na to sam se u snu nasmijala.Ugledala sam nesto daleko iza ograde.Vidjela sam jos leda one skupine koju sam slijedila,ali ispred njih je bio neki covjek koji je nosio dvije ljudske lijeve noge.Nisu se pozdravili nego su se samo zaobisli.Pomislila sam kako je to uzasno,ali kako je u biti cudno. Onda je dosao neki covjek.Pokusavao je otvoriti ogradu pokraj mene.Pitala sam ga sto se dogada i zasto ide tamo.On je odgovorio: "Ne znam,znam da moram ici,zovu me!".Rekla sam mu da tamo komadaju ljude i da ne ide tamo ali on je bio uporan u svojoj namjeri.Natezali smo se oko ograde i onda sam izvukla iz dzepa pistolj.Kada ga je vidio otrcao je u smjeru iz kojeg je dosao.Laknulo mi je jer sam pomislila kako je barem on spasen.Odjednom sam cula neku galamu.Vidjela sam jedno petnaestak ljudi kako stoje nasuprot mene i bulje.Bili su udaljeni oni od mene ali sam bila uzasnuta.Provukla sam se kroz onu rupu i pocela sam trcati prema njima.Nesto su vikali,mislim da su pokusavali upozoriti nekoga da idem.Kao ludakinja sam pocela pucati po njima i derati se kao da me gone.Cula sam da zena vice kako su oni normalni i da su uspjeli nekako se izvuci.Toliko sam metaka ispalila,a pogodila sam samo jednog covjeka.Pomislila sam zapravo kako lose ciljam.Dosla sam do covjeka i rekla mu: "Sorry!",osmjehnula sam se zbog ironije trenutka.U jednom trenutku sam trcala,derala se i pucala kao sumanuta,a sad sam cucnila pokraj covjeka,nasmjesila se i rekla Sorry i to onako malo podrugljivo u stilu: "Jebiga,sta ti ja mogu sad!"...ustala sam se od njega i shvatila sam da sada zaprave ide neki covjek,samo sto je on imao mitraljez u ruci.Priblizavao se usporeno kao zombi.Ljudi,na koje sam pucala,su se poceli gegati valjda da zavaraju dosljaka.Ja sam stajala i nisam odvajala pogled od mitraljeza.Polako je dignuo oruzje u zrak i pitao me nesto na nekom cudnom jeziku.Okrenula sam se od njega i pocela trcati cik-cak (samo gazele tako trce).Okrenula sam glavu i on je dolazio prema meni,i on je trcao,ali presporo ,ali barem nije bilo cik-cak.Presmjesno,napravila sam pun kurac kilometara zbog tog cik-cak kretanja i taman kad je poceo pucati po meni bacila sam se u travu i provukla kroz onu rupu u zivici.Disala sam ubrzano i bilo me strah.Priblizavao se ogradi.Pogledala sam koliko mi je metaka ostalo. "Jebemu,samo jedan!".Htjela sam mu oteti mitraljez i to sam i napravila.Bacila sam teski kamen njemu i rekla sam mu da uhvati.Pustio je mitraljez i uhvatio kamen,a ja sam uhvatila mitraljez.Ustala sam se sa poda i iz blizine od dva metra sam pocela resetati po njemu.Komadi mesa su prskali po meni,nesto od toga mi se i zapetljalo u kosu.Nisam dobro vidjela jer me je pospricao sa krvi,ali nisam stala.Resetala sam po njemu i smijala se kao ludakinja.....u tom trenutku sam se probudila,shvatila sam da mi je lagani osmjeh na licu,ali ipak mislim kako je to od onog CIK-CAK trcanja....bolesno...  Oho,vidi koliko teksta...  |
24.07.2008., četvrtak
Sanjati dugo i sanjati mirisno...
|
Isjecak iz sna koji je bio predug i pamtim ga samo u fragmentima... Isprepleteni mirisi kise,lipe i tek pecenog krumpira su lebdjeli zrakom...igrali smo igru,nas troje,igrali smo nesto kao Covjece ne ljuti se,ali mi smo bili figurice.Pravila su bila izmijenjena i tabla na kojoj se inace igra je bilo moje naselje.Lovili su nas,trebali smo pobjeci i stici do cilja prije nego nas uhvate.Na putu je bilo prepreka i kojekakvih zamki.Nije me bilo strah jer imala sam dva suigraca uz sebe.Nas dvije i prijatelj.Igra je bila zestoka i dinamicna.Spasavali smo se u zadnji cas,ali uvijek smo nekako uspjevali dalje.Uvijek smo uspjevali brze i vise....igra nam je bila glavna misao i glavna zelja.Brzina.Tako je bilo sve dok mi se nije otkrilo lice mog suigraca,poznato lice,pre-poznato lice koje mi je na neki nacin nedostajalo,koje mi je ostalo urezano...tema snova se pocela mijenjati.Vise nije bila igra u centru,nije bilo vise izbjegavanje zamki.Sada je glavno bilo uhvatiti pogled.Igra je postala sporedna.Nisam vise igrala igru,sada je ona igrala mene.Dugo je proslo kako smo tiho lovili poglede u galami.... "Ne znam sto da ucinim,ne dajes mi jasne znakove!" "Volim radije igrati nego sve jasno reci!Ali...Zelis li da budem direktna?" "Molim te..." "Tvoja sam!" Zatrcao se,uhvatio me oko struka i samo gledao.Milimetri su nas dijelili.Osjetila sam njegov dah na svojim usnama.Dodirnuli smo se usnama i poljubac je trajao...ne znam koliko i ne znam nista...miris lipe se pojacavao i mogla sam ga skoro i dotaknuti...idilican trenutak je naglo prekinut. "IGRA,IGRA,IGRA!!!!"...vikao je netko...glas nas je podsjetio na igru...skoro zaustavljeni trenuci,skroz usporeni sad su opet bili brzi...tjerali su nas da igramo dalje da i dalje trcimo i izbjegavamo zamke.No sad nije bilo isto kao prije.Znala sam da me sada suigrac cuva vise nego ikad.Trajalo je...opet smo nas troje bjezali i pokusavali stici do cilja prije njih. Ali...polako se gubila boja koja me je ispunjavala i polako je blijedio miris lipe.Nisam vise bila toliko sigurna i sretna koliko sam bila.Shvatila sam da se udaljio od mene,suigrac...udaljijo se i to je bilo presudno.Gubio se,zrak je izmedu nas postajao gusci i nije mi se svidjelo...magla nas je odvojila i morala sam nastaviti igru dalje.Sklopila sam oci i pozelila sam mu srecu i nadala sam se da ce stici i on do cilja prije njih i da cu ga opet vidjeti.Krenula sam dalje...srela sam i drugu ekipu.Nastavili smo sve zajedno dalje,ali meni nije to bilo to.I namjerno sam se probudila.... E sad....kad sam se probudila osjecala sam miris...miris moje kose i to je bio taj miris u snu. Morala sam te nazvati da vidim samo jesi li dobro,mozda ti je bilo malo cudno,ali eto...ako procitas ovo znat ces i zasto... Do tipkanja...   |
23.06.2008., ponedjeljak
MEĐUPROSTOR
|
Neizvjesnost.Buka.Nesnalažljivost.Dvojba.Želja.NeSigurnost. Uhvatim li malo slobodnog vremena,onako,cisto za sebe,cijela vojska Neurona se skupi i umjesto da kao prava vojska,vođena glavnom mišlju,maršira vec dobro fikcijski utabanim putem,oni se rastrce ne shvacajuci da ce na kraju krajeva nastati šupljina...ma: "Koji je najvazniji dio čaše?" " ... " "Šupljina" ...zato trcite koliko hocete,sudarajte se,skacite,kidajte i lovite...na samom kraju doci ce ono bitno-odluka.Dvojba ce biti rjesena i nece mi biti zao ni na sekundu sto nisam drugacije ucinila jer znam da ce Tvoja sreca,zbog moje srece i moja sreca,zbog tvoje srece biti POTPUNA. Ja...ja ću biti sretna.   |
04.03.2008., utorak
CRYSTAL CHILDREN
 Vozila sam se sa prijateljima s faksa u autu.Auto je bio fiat punto,auspuh se tako dobro cuo da smo se svi troje uzivili.Osjecala sam totalnu prisutnost njih dvojice.Kao da su zaista sjedili pokraj mene i kao da smo zaista picili kao manijaci.Smijali smo se i uzovali u zvuku auta.Najednom smo stali i izasli van.Stali smo u nekom gradu,ni sama ne znam kojem.Bio je mrak.Samo je jos pokoja lampa svjetlila i to vrlo slabo kao da ce ju svaki cas ugasiti vjetar koji je jacao.Prijatelji s faksa su negdje otisli.Ja kao da sam pala u neku vrstu transa i osjetila sam eku vrstu zova. Srce mi je pocelo trnuti i kao da ga je netko magnetom privlacio k sebi.Krenula sam hodati,ali nisam otvarala oci,zmirila sam.Kad sam ih konacno otvorila preda mnom je iskocila ogromna zgrada.Ljudi su ulazili u nju kao da je neka vrsta kazalista.Nije bilo galame ni buke,svi su sutjeli i ulazili u zgradu.Na cas mi je proletilo kroz glavu kako nesto ne valja i kako su ljudi neki premirni i kako mi se cini da i njih nesto vuce unutra.Nisam imala izbora i krenula sam u masi.Iako sam bila u masi nesto me je promatralo.Osjecala sam pogled na sebi sto me je samo uznervozilo.Usli smo... Prostorija je bila ogromna,kao neka vrsta dvorane samo sto strop nije bio visoko nego cak poprilicno nisko.Kao u obicnim sobama.Ljudi su se skupili u prvom dijelu dvorane.Isprva nisam vidjela zasto ali sam onda skuzila da je dvorana pregradena staklenim zidom.Dok sam se progurala kroz masu do zida skuzila am da je nevjerovatno hladan.Iza njega su se nalazila samo jedna vrata i to nekako nisu bila do poda nego su bila na sredini zida.A nisu bile nikakve stepenice za sici.Polako je pocelo neko iscekivanje.Nekakvo nestrpljenje i panika.Zvala sam Te da dodes,ocajno sam zvala jer sam ti htjela pokazati sto ja sanjam i da mi kazes sto to znaci i kako da se izvucem iz toga svega jer srce me je boljelo sve jace.Dosao si.Netko me je uhvatio za ruku i stisuo je kao da me nikad nece napustiti.To si bio Ti.I ti si osjecao kako me preplavljuje iscekivanje sa nekom vrstom straha.Jace sam stisnula ruku i gledali smo:cekali smo sto ce se dogoditi. Stajali smo ledima okrenutim prema zidu i onom pregradenom dijelu prostorije.Ljudi su se poceli odmicati od nas,pravili su neke bolne face.Mene je srce sve vise boljelo.Pomislila sam kako je nesto iza mene i kako se ne smijem okrenuti jer ljudi nisu gledali u mene vec u NESTO iza mene.Htjela sam te stisnuti opet,ali ti si nestao,nije te bilo.Pocela sam se bojati,kao da je to NESTO iza mene isisalo svu srecu iz zraka,kao oni dementori iz Harry Pottera.Napravila sam odlucnu facu i okrenula sam se.Prizor je bio uzasan.Nekoliko upravo tih dementora,samo u crvenim kukuljicama je klizilo prema staklenom zidu.Samo su im ruke virile ispod dugih,sirokih rukava.Ako se uopce mogu nazvati ruke...bljak...Nisam skidala odlucan izraz lica i pomislila sam kako mi nista ne mogu.Stajala sam ispred ljudi stisnutih saka,bolnog srca,bolne glave,ali sam ipak ostala odlucna da mi oni ne mogu nista. Netko me je pitao:“Gdje je?“Okretala sam se i nisam skuzila tko me pita ni sto me pita.Zakukuljeni ljudi su stali.Vjetar je neki mahnitao po dvorani kao da ce se urusiti svakog trena.Poludila sam.Viknula sam:“Sto je?“Ne znam zasto sam to viknula ali morala sam.Iz onih vrata koje sam opisala je polako silazila jedna mama,bila je raskosno obucena kao neka kraljica.Zasto kazem mama,hehe...pa jer je i bila mama moje prijateljice s faksa.I da...silazila je bez stepenica,i ona je klizila polagano prema podu.Gledala me je i pitala me je gdje je.Kada si Ti nestao nesto mi je ostalo u ruci umjesto Tebe.Sada je to nesto skocilo iz moje ruke i snasno zabljesnulo u sredini prostorije...svjetlo je bilo plave boje i okretalo se na mjestu...nitko se nije usudio prici...dementori su se uznemirili i poceli su klati ljude oko mene.Klali su nekim kosama.Stajala sam samo tako mirno zatecena svjetloscu koja e je na cudan nacin tjesila.Kao da je govorila kako se ne trebam brinuti.Dementori su sve vise i vise divljali.Ljudi su vristali i kao svinje pred klanje su bjezali i trgali se.Nisam se mogla pomaknuti.I onda...ta mama je viknula:“Dosta!“Stali su kao ukopani na mjestu.Ostatak ljudi,koji su bili zivi su sjeli na pod i drhturili.Osjecala sam njihov strah.Ja sam bila tako sigurna.Rekla mi je da uzmem kristal. Krenula sam rukom prema njemu.Bio je topao iako je oko njega hladilo.Kad sam ga uzela nisam nista osjecala u ruci.Bio je toliko lagan,a istovremeno toliko tezak da je to ponistilo jedno drugo i nisam ga osjecala.Neka vrsta plave struje mi se pocela omotavati oko ruke i on je utonuo u moju ruku.Kao da je htio uci u moje tijelo.(contact juggling).Zatrazila je od mene da joj ga dam.Rekla sam joj neka priceka jos malo:ne znam zasto ali bila je strpljiva.Pomaknula sam se i uzela sam sklapel sa stola.Svjetlo je toliko zabljesnulo tada da nitko nije vidio sto se dogada.To sam iskoristila i razrezala sam si kozu i mesu kod srca.Stavila sam ruku u rani i napipala svoje srce,uff kako je boljelo.Dok je svjetlo snazno svjetlilo stavila sam kristal u ranu i on je savrseno usao unutra.Nestao je,a ja sam imala osjecaj beskonacne snage.Svjetlo je nestalo i skuzila sam da je naredila da me uhvate.Nisu mogli...kristal me je stitio...nije joj bilo jasno gdje je kristal stoga me je drzala kao najvece blago na svijetu. Izasli smo van...strah i trepnja su nestale.Cim sam se docepala zraka,dala mi je narancu,izrezanu na kriske.Uzela sam komad,pojela sam i onda sam odletila.Gledala je za mnom i smijala se.Kao da mi je rekla kako ce me naci... Osjetila sam novu moć u sebi koju sam samo sad trebala upoznati... Ovaj san nije potpuno novi i nije potpuno od nocas...recimo da je ovo bio nastavak vec neceg zapocetog.I imam osjecaj da ce se i nastaviti... 04.03.2008. |
06.02.2008., srijeda
GOTOVO JE
  |
15.01.2008., utorak
DARE TO DREAM;DARE TO ACT!
|
Ekonomska skola...bila sam ponosna sto sam uspjela upisati ekonomsku skolu...ljudi su zurili prema razredima da stignu na nastavu.I ja sam trebala ali nesto mi je odvuklo paznju.Ni sad nisam sigurna sto je to bilo.Ali morala sam otici do wc-a.Usla sam u wc,muski.Tamo sam zatekla dvoje ljudi koji su takoder isli u tu skolu.Musko i zensko.Pjevali su.Kao sto neki razgovaraju,oni su pjevali.Rekla sam im:"O,oprostite."Ali nisu se obazirali na mene.Nastavili su pjevati i to jedno drugome.Ne znam kako ,ali nisu me vidjeli.Stajala sam tako jedno dobrih sat vremena.Plakali su i svadali su se.Ne znam o cemu su pricali.Glazba je bila predobra.Govorili su jedno drugome o ljubavi koju ne mogu zajedno imati.A ja sam tu stajala i gledala sve to.Postalo je zestoko,ali opet,iako su se rastajali tu je bila ista njezna melodija.U trenutku kad su shvatili da je gotovo trenutak se usporio i osjetila sam bol.On se okrenuo prema vratima gdje sam ja stajala i prosao kroz mene,okrenula sam se za njim da ga sprjecim da ode,a ona je skocila kroz prozor.Zajedno smo se on i ja okrenuli...Ja sam potrcala prema prozoru...pogledala sam van,a vani je bio nevjerovatan pogled.Pokusat cu naci sliku tog pogleda,rjecima ne mogu opisati.I dok sam gledala i pogledom ju trazila samo je jedan leptir prosao kraj mene i odletio u nebo.Stajao je iza mene i rekao mi kako je on uredio taj park i pronasao ju tu.Sad je konacno dobila svoj oblik. Maloprije sam to sanjala...znate kako lijepe snove jako lako izgubite?Zaboravite?E...zato sam sad odmah otisla na blog da ne zaboravim...idem vam sad pronaci neku sliku koja bi priblizno mogla opisati taj pogled s prozora.Uzivajte mi i tipkajte!!   |
25.12.2007., utorak
|
Slika govori 1000 riječi?? Da vidimo sto ova govori!? Pokušajte ju protumačiti... Dakle?  |
04.12.2007., utorak
Zanima me...
 Ako ima jos onih koji citaju ovaj moj,ajmo ga tako nazvati,oskudni blog,a vjerujem da ima jos poneki zalutali gost,onda cu pitati za Vase misljenje.Zanima me sto mislite postoji li samo jedna srodna dusa ili vise njih?Ili postoji jedna srodna dusa,a ostale nam odgovaraju u toliko tocaka da bi s njima mogli provoditi sve svoje vrijeme. U slucaju da netko odgovori da je jedna srodna dusa zanima me onda upoznaje li se ta srodna dusa na vrijeme,mislim,sta na primjer ako decko ozeni djevojku i tek se onda pojavi srodna dusa,ili da kazem "srodna dusa"....hm....ima li tu neki tajming ili neka prilika onako jedinstvena da prepoznamo srodnu dusu sad ili nikad...hm...hm...ili da bolje ne obajvim ovaj post?Hm...ma neka,gotovo sad,ajmo romanticari,da vas cujem sad... P.S.Imat cete vremena odgovoriti na ova moja pitanja jer tko zna kad ce opet pasti post,hehe... |
